BOŽE VUKUŠIĆ VIS-A-VIS JOSIP PERKOVIĆ,  OGORČENA BITKA ZA HRVATSKU ISTINU, kronologija i dokumenti …

Hrvatski mediji su objavili da je bivši šef Udbe Josip Perković jedan od najvažnijih svjedoka protiv Bože Vukušića pred Županijskim sudom u Splitu, gdje se Vukušića tereti da je krajem 1991. organizirao otmicu dvojice splitskih Udbaša, Petra Gudelja i Blagoja Zelića, kako bi došao do informacija o likvidacijama hrvatskih političkih emigranata.

( Bože Vukušić kao pripadnik ZNG-a u Šibeniku, rujan 1991. )

Petar Gudelj i Blagoje Zelić oteti su u prosincu 1991. i oslobođeni krajem siječnja, odnosno početkom veljače 1992. Sudbina udbina agenta Petra Gudelja pod pseudonim „Florijan“ malo koga je zanimala, dok je slučaj Blagoja Zelića podigao cjelokupnu Udbu na noge.

Naime, Petar Gudelj je izgleda otpočetka bio planiran kao „žrtveno janje“ u udbaškim kombinacijama prikrivanja tragova o ubojstvu Brune Bušića. Nasuprot tome, Blagoje Zelić je bio jedan od ključnih operativaca jugoslavenskih tajnih službi u likvidacijama hrvatskih političkih emigranata, tako da je njegov nestanak uzbunio sve Udbaše koji su bili umiješani u jugoslavenski državni terorizam u inozemstvu.

***  Članak o otmici Petra Gudelja i Blagoja Zelića  ***

 ***  Intervju Petra Gudelja nakon njegova oslobađanja  ***

***  Članak o Blagoju Zeliću nakon njegova oslobađanja  ***

Prema određenim saznanjima, Josip Perković je bio otpočetka upoznat s cijelom akcijom i čak je nekim akterima dao iskaznice rezervnih djelatnika Sigurnosno-izvještajne službe (SIS) Ministarstva obrane RH, zbog čega je bio izvrgnut optužbama svojih kolega bivših Udbaša, pa čak i prijetnjama smrti od strane Nenada Zelića, sina Blagoja Zelića, koji je bio povezan sa raznim suradnicima svoga oca, udbaškim krvnicima u Srbiji i inozemstvu, primjerice Lukom Sekulom u Švedskoj, kojega se sumnjiči da je sudjelovao u ubojstvu Brune Bušića.

Josip Perković se aktivno umiješao  u cijeli slučaj početkom siječnja 1992. nakon telefonskog poziva svoga nekadašnjeg šefa Stanka Čolaka iz Beograda. Kako proizlazi iz snimke telefonskog razgovora, Čolak je bio najprije nazvao Zdravka Mustača, posljednjeg šefa jugoslavenske Udbe u Beogradu, koji je u to vrijeme vršio dužnost zamjenika Josipa Manolića, ravnatelja Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP). (Manolić je, zajedno s Josipom Boljkovcem i sličnima, danas je jasno, igrao ulogu najobičnije udbine maskote u prvim godinama postojanja neovisne hrvatske države.)

***  Snimka telefonskog razgovora između Josipa Perkovića i Stanka Čolaka  ***  (trajanje 05.11 min )

Mustač je, dakle, uputio Čolaka na Perkovića te je istodobno pisanim putem zatražio istragu o otmici Blagoja Zelića. U pitanju je njegov jedini zahtjev kojega je, kao Manolićev zamjenik i tajnik Kriznog štaba RH, sastavio vlastoručno, što znači da mu je to bila najvažnija akcija na tim dužnostima početkom 1992. u jeku srpske agresije na Hrvatsku.

***  Zahtjev Zdravka Mustača za istragom o otmici Blagoja Zelića  ***

Nakon nekog vremena u igru je ušao Tomislav Mičić, bivši student đakovačke teologije koji je studij napustio kratko nakon što su mu profesori dodijelili ulogu „Jude“ u jednoj prigodnoj kazališnoj predstavi. Mičić se nakratko prebacio na beogradski univerzitet i potom na zagrebačko sveučilište, da bi nakon Karađorđeva pod nejasnim okolnostima emigrirao u Njemačku. U emigraciju su mu neki pripisivali bečke a neki beogradske manire, da bi se on pred kraj Jugoslavije povezao s vođama jugoslavenskog podzemlja u Frankfurtu Ljubomirom Magašom Zemuncem i Zlatkom Bagarićem.

Nakon raspada Jugoslavije i povratka u Hrvatsku Tomislav Mičić se je zaposlio u Ministarstvo obrane RH i dobio čin pukovnika HV-a, te je postao vrlo bliski suradnik Josipa Perkovića. Neki su ga nazivali – „Perkovićevo zujalo“.

Prema zabilješkama iz Manolićeva UZUP-a, Mičić je s vremena na vrijeme njegovom Uredu dostavljao razne informacije, ali mu Manolić nije previše vjerovao – jer je smatrao da to radi po nalogu Josipa Perkovića. Tako je Mičić 28. veljače 1992. Manolićevom uredu dojavio razne novosti o otmici Blagoja Zelića, među ostalim da je u njoj sudjelovao i Branko Bradvica, krunski svjedok, pored Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, protiv Bože Vukušića pred Županijskim sudom u Splitu.

Josip Manolić, ravnatelj UZUP-a, na marginama zabilješke o Mičićevom doušničkom izvješću, kao svojevrsni zadatak svom zamjeniku Zdravku Mustaču, vlastoručno je nadodao pod točkom 2:

„Kako izvesti kombinaciju o otmici Zelića i Gudelja“.

***  Zabilješka o doušničkom izvještavanju Tomislava Mičića  ***

Tomislav Mičić je posljednjih godina potvrdio svoje karakteristike kao „Perkovićevo zujalo“, jer je igrao ulogu teklića između Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila u Zagrebu i Helmuta Rosenbrocka, odvjetnika Krunoslava Pratesa u Münchenu. Prates je, kao što je poznato, osuđen na doživotnu robiju zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, dok je za Perkovićem raspisana međunarodna tjeralica zbog sumnje da je, među ostalim, bio jedan od glavnih organizatora Đurekovićeva ubojstva.

KRONOLOGIJA SUKOBA IZMEĐU BOŽE VUKUŠIĆA I JOSIPA PERKOVIĆA

Sukob između Bože Vukušića i Josipa Perkovića seže u doba komunističke Jugoslavije kad je Udba, kojoj je Perković bio na čelu u Hrvatskoj, obrađivala Vukušića kao „ekstremnog emigranta“.

***  Objava imenovanja Josipa Perkovića pomoćnikom sekretara RSUP-a SRH  ***

***  Odluka o imenovanju Josipa Perkovića zamjenikom sekretara RSUP-a SRH  ***

 Nakon povratka u domovinu Vukušić se najprije zaposlio u Zboru narodne garde (ZNG) pri Ministarstvu unutarnjih poslova RH, a potom u Službi za zaštitu ustavnog poretka (SZUP).

***  Rješenje o zaposlenju Bože Vukušića u ZNG-u  ***

***  Rješenje o zaposlenju Bože Vukušića u SZUP-u  ***

Kratko nakon početka rada u SZUP-u, Vukušića je posjetio poznati bivši emigrant Stipe Bilandžić, protiv kojega je Udba planirala nekoliko atentata. Bilandžić je upoznao Vukušića sa stanovitom Josefom Müllerom, ranije Josipom Milerom, Volksdeutscherom iz Slavonije, kojega je Udba zavrbovala i potom nagovarala da ubije Bilandžića.

Josef Müller je Vukušiću ispričao kako je bio zavrbovan i da ga je na vezi držao udbin operativac iz Osijeka Josip Perković (koji je u tom trenutku bio pomoćnik ministra obrane RH). Vukušić je sastavio „Službenu zabilješku“ o razgovoru s Müllerom, koja tada nikoga u SZUP-u nije zanimala. Nekoliko mjeseci kasnije Vukušić je sastavio posebnu zabilješku o razgovoru s  Müllerom kao tajnik Vijeća za istraživanje državnog terora SFRJ u inozemstvu koje je djelovalo pri državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava (zabilješka je 1999. nadopunjena novim saznanjima).

***  Službena zabilješka o razgovoru s Josipom Müllerom  ***

***  Izvješće o razgovoru s Josipom Müllerom  ***

Nakon raspuštanja Komisije, Vukušić je 2001. objavio knjigu pod nazivom „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“, u kojoj je jedno posebno poglavlje posvetio udbinim atentatima na Stipu Bilandžića.

 ***  Link na knjigu „Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva“ – vidi poglavlje o Stipi Bilandžiću (str. 330 do 353)  ***

Josip Perković je očigledno potpuno pogrešno vjerovao da iza dolazaka Josefa Müllera u Zagreb stoji kontraverzni hrvatski emigrant Tomo Sedlo, suradnik Udbe i više stranih tajnih službi. Stoga je Peković insinuirao Sedli planiranje raznih atentata, među ostalim i na ministra obrane Gojka Šuška. 

***  Prvi dopis Josipa Perkovića ministru obrane Gojku Šušku  ***

U isto vrijeme, na tragu prikupljenih podataka, Vukušić je uspio doći do dokumenata iz arhive Udbe koji su potvrđivali tvrdnje u Müllerovim izjavama, da je bio suradnik Josipa Perkovića pod pseudonimom „Hamilton“.

***  Jedno od izvješća Josipa Perkovića o sastanku sa suradnikom „Hamiltonom“  ***

Paradoksalno, ključne dokumente o Perkoviću, Vukušiću je dao Mišo Deverić, svojedobni Perkovićev zamjenik, koji danas također svjedoči protiv Vukušića pred Županijskim sudom u Splitu. Mišo Deverić je dao Vukušiću četiri izjave - dvije Josipa Perkovića, i po jednu dvojice njegovih suradnika – koje su sačinili nakon povratka sa „specijalnog zadatka“ iz Švicarske i Njemačke. Ovi dokumenti bit će važna osnova za istragu protiv Josipa Perkovića u Njemačkoj i raspisivanje međunarodne tjeralice za njim.

***  Link na izjavu Josipa Perkovića nakon povratka sa „specijalnog zadatka“ u Švicarskoj  ***

***  Link na izjavu Alije Đonlića nakon povratka sa „specijalnog zadatka“ u Švicarskoj  ***

***  Link na izjavu Josipa Perkovića nakon povratka sa „specijalnog zadatka“ u Njemačkoj  ***

***  Link na izjavu Ilije Svilara nakon povratka sa „specijalnog zadatka“ u Njemačkoj  ***

Tijekom daljnjeg rada Vukušić je, kao vanjski suradnik Komisije i svojevrsni producent dokumentarnog video filma „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“, došao do dokumenata koji su ukazivali na mogućnost da je Josip Perković sudjelovao u pripremi likvidacije Brune Bušića 16. listopada 1978. u Parizu. O tome je, još uvijek u polu-konspirativnim uvjetima, 30. srpnja 1992. sastavio izvješće koje je potpisao pseudonimom „Danijel“. Izvješće je prezentirano i samom predsjedniku države dr. sc. Franji Tuđmanu.

***  Izvješće o „terorističkim aktivnostima jugoslavenske Službe državne sigurnosti protiv osoba iz redova hrvatske političke emigracije“  ***

Zbog optužbi kojima je bio izvrgnut, Josip Perković je bio prisiljen sastaviti dva očitovanja, jedno predsjedniku države dr. sc. Franji Tuđmanu i drugo Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

***  Očitovanje Josipa Perkovića prema dr. sc. Franji Tuđmanu  ***

***  Očitovanje Josipa Perkovića prema Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (radna verzija)  ***

Očigledno je da Perkovićeva očitovanja nisu bila uvjerljiva pa ga je predsjednik države dr. sc. Franjo Tuđman umirovio istoga dana, 16. listopada 1992., na obljetnicu ubojstva Brune Bušića, kad je u udarnom terminu na HTV-u prikazan dokumentarni video film „Bruno Bušić – život, djelo i mučko ubojstvo“.

VRIJEME IZNENAĐENJA I PREOKRETA

Međutim, nakon nepune godine dana došlo je do preokreta, pa je Josip Perković vraćen na mjesto savjetnika ministra obrane, dok je njegov sin Saša Perković, aktualni savjetnik za državnu sigurnost predsjednika države Ive Josipovića, postavljen za drugog čovjeka VII (sigurnosno-obavještajne) uprave Ministarstva vanjskih poslova RH.

Ključnu ulogu u ovim akvizicijama odigrali su tadašnji ministar obrane RH Gojko Šušak i ravnatelj Hrvatske izvještajne službe (HIS) Miroslav Tuđman. Njih dvojica su, također, početkom 1994. izvršili pritisak na tadašnjeg vlasnika „Slobodne Dalmacije“ Miroslava Kutlu da ne objavi intervju s Josefom Müllerom u tjedniku „Nedjeljna Dalmacija“, kojega je već bio napravio novinar Ante Gugo, u kojem je Müller raskrinkao ulogu Josipa Perkovića u pripremama atentata na hrvatske političke emigrante.

Revoltiran cenzurom nad njegovim intervjuom u „Nedjeljnoj Dalmaciji“, Josef Müller je uputio jedan dopis Boži Vukušiću i jedan dopis na više redakcija hrvatskih medija, ali nijedna nije reagirala.

***  Dopis Josefa Müllera Boži Vukušiću  ***

***  Dopis Josefa Müllera raznim redakcijama hrvatskih medija  ***

Reakcija je uslijedila samo od Josipa Perkovića koji je upoznao ministra obrane Gojka Šuška o Müllerovim dopisima te je zatražio dodatnu protekciju svoje osobe i pozicije.

***  Drugi dopis Josipa Perkovića ministru obrane Gojku Šušku  ***

Vukušić se očitovao na sadržaj Perkovićeva dopisa ministru obrane čim je za njega saznao, označivši većinu Perkovićevih tvrdnji najobičnijom podvalom.

***  Očitovanje Bože Vukušića na optužbe Josipa Perkovića  ***

Uslijedile su kaznene prijave Uprave Sigurnosno-informativne službe (SIS) Ministarstva obrane RH protiv Josipa Perkovića zbog sumnje da je počinio razna kaznena djela - od likvidacija hrvatskih političkih emigranata za vrijeme Jugoslavije do ratnog profiterstva tijekom Hrvatskog domovinskog rata. Otprilike u isto vrijeme kaznenu prijavu protiv Jospia Perkovića podnio je i Nikola Štedul, na kojega je 1988. bio izvršen atentat. Štedul je optužio Perkovića kao jednog od glavnih organizatora atentata.

***  Kaznena prijava Uprave SIS-a protiv Josipa Perkovića  ***

***  Kaznena prijava Nikole Štedula protiv Josipa Perkovića  ***

Budući da su se te prijave jednim dijelom temeljile na dokumentaciji u posjedu državne Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Josip Perković je sumnjičio Božu Vukušića da je usko povezan s inicijatorima njihova pokretanja.

Slijedeća runda sukoba između Bože Vukušića i Josipa Perkovića odvijala se u vrijeme izručenja Vinka Sindičića iz Škotske u Hrvatsku. Županijski sud u Zagrebu bio je izdao tjeralicu za Sindičićem zbog sumnje da je likvidirao Brunu Bušića.

Perković je sumnjičio Vukušića da je nagovorio Ivana Lasića – Gorankića, jednog od bivših šefova Udbe u Mostaru i Beogradu, da se stavi na raspolaganje pravosudnim tijelima RH, što je Lasić zaista i učinio te je dao više izjava istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu, u kojima je opisao Perkovićevu ulogu u organiziranju likvidacija hrvatskih političkih emigranata.

***  Prva izjava Ivana Lasića istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu  *** 

***  Drugu izjava Ivana Lasića istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu  ***

Također, Josip Perković je sumnjičio Božu Vukušića da je nagovorio nevjenčanu suprugu Vinka Sindičića, Lovorku Marušić, da se stavi na raspolaganje istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu.

***  Prva izjava Lovorke Marušić istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu  ***

***  Druga izjava Lovorke Marušić istražnom odjelu Županijskog suda u Zagrebu  ***

***  Zapisnik o predaji osobnih stvari Vinka Sindičića Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu  ***

Kao svjedok u postupku protiv Vinka Sindičića pred Županijskim sudom u Zagrebu, Josip Perković je izjavio da Sindičića praktički nije ni poznavao, pa čak da nije raspolagao informacijama kako je Sindičić bio suradnik Udbe. Štoviše, Josip Perković je u više navrata izjavljivao da cilj Bože Vukušića zapravo nije Vinko Sindičić, već on - Josip Perković.

***  Članak iz „Vjesnika“ o svjedočenju Josipa Perkovića  ***

Nakon što je Županijski sud u Zagrebu oslobodio Vinka Sindičića krivnje da je ubio Brunu Bušića, a budući da je Josip Perković prešutio navode o sebi u nekoliko Vukušićevih knjiga objavljenih prvih godina 21. stoljeća, trajalo je višegodišnjeg zatišje između Vukušića i Perkovića. Nova faza sukoba eskalirala je 2004. i 2005. godine nakon Vukušićeva svjedočenja pred predstavnicima bavarske policije i tužiteljstva u Münchenu. To svjedočenje rezultiralo je uhićenjem udbina suradnika Krunoslava Pratesa i raspisivanjem međunarodne tjeralice za Josipom Perkovićem.

Nakon raspisivanja tjeralice Josip Perković dao je izjavu „Nacionalu“, a Bože Vukušić odgovorio mu je u intervju u „Večernjem listu“.

***  Izjava Josipa Perkovića u „Nacionalu“  *** 

***  Intervju Bože Vukušića u „Večernjem listu“  ***

ZDRUŽENI UDBAŠKI NASTUP

Da je lagao kako ništa ne zna o Sindičićevoj suradnji s Udbom, Perković je priznao deset godina kasnije svjedočeći protiv Bože Vukušića pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Splitu, ali je tom prilikom ponovio optužbe protiv Vukušića da je organizirao otmicu Petra Gudelja i Blagoja Zelića.

***  Svjedočenje Josipa Perkovića pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Splitu  *** 

Sukob se, kako je već navedeno, nastavlja pred Županijskim sudom u Splitu, a u njega se je upleo predsjednik države Ivo Josipović koji je zatražio da se ubrza postupak protiv Vukušića.

***  Indeks: „Josipović požurio Bajića“  ***

( U Hrvatskoj nema Udbaša )

Josipoviću su pripomogla dvojica oznaško-udbaških metuzalema iz njegova miljea, Josip Manolić i Budimir Lončar, kojima se uskoro pridružio cijeli nekadašnji vrh Udbe u Splitu, Osijeku, Zagrebu i Beogradu. Manolić se sam ponudio istražnoj sutkinji Županijskog suda u Splitu, a tu izjavu ponovio je kao svjedok u jednom civilnom sudskom procesu pred Općinskim sudom u Zagrebu.

***  Dopis Josipa Manolića Županijskom sudu u Splitu  ***

***  Svjedočenje Josipa Manolića pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Splitu  ***

Također, prethodno je protiv Vukušića svjedočio i posljednji šef jugoslavenske Udbe u Beogradu, Zdravko Mustač.

***  Svjedočenje Zdravka Mustača pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Splitu  ***

***  Članak u „Hrvatskom listu“ o svjedočenju Josipa Perkovića i drugih Udbaša protiv Bože Vukušića  ***

Josip Manolić, Josip Perković i Zdravko Mustač iskoristili su svjedočenje u jednom civilnom postupku pred Općinskim sudom u Zagrebu da bi ponovno napali Božu Vukušića. Štoviše, Mustač je iskoristio je taj civilni sudski proces u maniri nepopravljivog Udbaša da bi u slučaj neizravno upleo državni vrh Republike Hrvatske.

***  Svjedočenje Josipa Manolića, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred Općinskim sudom u Zagrebu  ***

Oteti Blagoje Zelić, koji je u međuvremenu preminuo, u više svojih izjava nije uopće spominjao Vukušića, dok je Petar Gudelj izjavio da ga je Vukušić zapravo oslobodio. Gudeljevu izjavu potvrdio je i tadašnji ravnatelj SZUP-a Jerko Vukas koji je posvjedočio da je, nakon što je dobio saznanja da su Gudelj i Zelić oteti, poslao Vukušića u Split da ih pronađe i oslobodi. Vukušić je, ustvrdio je Vukas, zadatak uspješno izvršio.

***  Prva izjava Blagoja Zelića  *** 

***  Druga izjava Blagoja Zelića  ***

***  Izvješće SZUP-a o razgovoru s Blagojem Zelićem  ***

***  Prva izjava Petra Gudelja  ***

***  Svjedočenje Petra Gudelja pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Splitu  ***

***  Svjedočenje Jerka Vukasa pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Splitu  ***

Jerko Vukas je svoju izjavu ponovio i dopunio kao svjedok u jednom civilnom sudskom procesu pred Općinskim sudom u Zagrebu.

***  Svjedočenje Jerka Vukasa pred Općinskim sudom u Zagrebu  ***